…odrasli smo zajedno…”u kraju”…mlađi od mene, godinu dana…ranije je krenuo u školu … išao je u “b” razred a ja u “a”…ponekad bi se pošopali posle škole il’ za vreme odmora, uglavnom, rekreativno…igrali smo se u parku, vije, žmure, fudbal…pričao mi je kako bi želeo da postane slavan, kako bi želeo da dobije “svoju ulicu”…posle 10.razreda , putevi su nam se razdvojili…otišao je kod ćalca u švabiju…
…’91, negde u ovo vreme (‘ebu me datumi, lična istorija)…tenkovi, kamioni, naoružanje,vojska, odavno je prodefilovalo kroz grad…video sam neke poznate face u tim kamionima i tenkovima…prilikom jednog pokušaja da predjem u Mađarsku, (schwertze-commerce) na granici su me po nekom spisku iz vojnog odseka, izdvojili sa strane, spakovali me u “maricu” i dostavili prvoj kasarni…obukli su me u uniformu, 2 broja manju i prebacili me preko Dunava i neke druge granice…
…naoružali su me k’o Ramba, ubacili u neku zemunicu i dali zadatak “niko ne sme proć’ bez lozinke, oznaka na ramenima (belo, crveno, levo, desno rame, oko kite, kurac-palac)…i on je bio tamo…dobrovoljac, borio se za Jugoslaviju…niko ne sme da ruši “naše” granice…nas 5orica u toj zemunici…osmatranje… ponekad je neko od raznoraznih kapetana, majora, đenerala, obišao položaj ( u širokom luku)…s vremena na vreme su nam donosili klopu il’ je neko od nas išao do kuvara pa je donosio sledovanje…nekad je bilo za jedan dan a ponekad za nedelju dana…čovek kada ništa ne radi, lako izgubi pojam o vremenu…svaki minut se pretvori u sate…glupe zajebancije o tome šta čija žena radi u ovom momentu i kojeg poštara obrađuje…
…pričao mi je da je oženjen da ima dvoje dece, dve ćerke koje idu u školu, žena mu je Nemica, upoznali su se u firmi u kojoj su radili, imaju malu kućicu, žive na nekom selu u blizini Augsburga…odlučio se, eto, da pomogne u borbi protiv domaćih izdajnika…kada sve bude gotovo, vratiće se i nastaviće kao što je i živeo…
…jutro, magla, tek par stepeni iznad nule, tišina… dremao sam u nekom pomoćnom rovu nedaleko od zemunice u kojoj je spavao ostatak ekipe…ne, nisam bio na straži, mislim da i nismo imali stražu…nema veze…neshto me je uznemirilo…ustao sam iz rova…eksplozija me je vratila u rov…još jedna, još jedna…zemlja, blato svud’ po meni…zevam k’o riba…u ustima zemlja…tutnji mi u ušima…na kolenima bauljam prema zemunici…kroz dim i maglu, vidim dva lika kako stoje na ulazu u zemunicu i pucaju kroz otvor…ispružio sam se po zemlji…automat mi je u jednoj ruci…palcem sam ga otkočio…menjaju okvire a zatim ponovo pucaju u unutrašnjost zemunice…razdaljina je nekih 20ak metara…nisu naši… raspalio sam ne nišaneći po njima…padaju…ispraznio sam okvir…zamenio ga, pucam ponovo…vratio sam se natrag u onaj rov…ne znam koliko sam proveo vremena blejeći kroz maglu…počela je neka sitna kišica…rasterala je maglu…ništa se nije dešavalo…otpuzao sam do otvora u zemunicu…unutra je bila neka gomila raskomadanih tela…okrenuo sam glavu, hvatao vazduh, stomak mi se okretao…ustao sam i potrčao prema položajima gde su bili naši… ne znam koliko dugo sam trčao…posle pregleda i ispitivanja, otpustili su me kući…
…nije dobio ulicu ali je dobio fontanu…njegovo ime, imena par njih koje sam znao i još par imena onih koje nisam poznavao, izliveni su u bronzi…
…ponekad, kada se vratim u grad… spustim se stepenicama sa željezničke stanice, prođem kroz Lenjinov park… dođem do te fontanice… pogledam u tablu sa imenima, otpijem malo vode koja izbija u tankom mlazu…
…Willie Nelson-Across The Borderline……let’s play…
11.07.2007. (RC)
Нема коментара:
Постави коментар